Praznina u srcu: Priča o identitetu i potrazi za istinom
U mnogim ljudima postoji tiha praznina, osjećaj koji je često nevidljiv drugima, ali duboko stvaran za onoga ko ga nosi. Ova praznina može biti uzrokovana različitim faktorima – gubitkom voljene osobe, neispunjenim snovima ili jednostavno osjećajem da im nešto nedostaje. Mnogi ljudi idu kroz život s tim osjećajem, ne shvaćajući da su oni sami ti koji mogu potražiti odgovore.
Amar S. je mlad čovjek rođen u Sarajevu, gradu bogate istorije, koji je, nažalost, još uvijek nosio ožiljke rata. Odrastao je u skromnoj kući, čija je fasada bila oštećena, sa ruševinama koje su pričale priču o teškim vremenima. U ovoj kući, Amar je živio sa svojim ocem, Samir, čovjekom koji nikada nije govorio o prošlosti. Samir je bio tih, strog i ponosan, a o majci Amar nije znao gotovo ništa.
Na svako pitanje o svojoj majci, Samir bi odgovorio sa samo nekoliko riječi: „Umrla je kada si bio beba. Nemaš više šta da znaš.“ Ovaj odgovor je stvorio u Amaru osjećaj praznine koja ga je pratila kroz djetinjstvo. Njegova nana Fadila bila je jedina žena koja ga je okruživala ljubavlju i pažnjom, ali čak ni ona nije mogla da popuni prazninu. Govorila je da je „mali da razume“, ostavljajući Amarov um prepun pitanja i neodgovorenih misli.
Kako su godine prolazile, Amar je postajao sve povučeniji. Izbjegavao je razgovore o porodici, nije slavio praznike, niti postavljao pitanja. Njegov život je bio ispunjen tišinom koja ga je obavijala kao plašt. U njemu nije bilo sumnje da nešto fali; tu prazninu je jednostavno naučio da trpi.
Međutim, sve se promijenilo kada je jednog dana počeo čistiti porodični podrum. Otvorivši staru komodu, naišao je na izblijedjelu kutiju. Unutra su se nalazili komadići njegovog djetinjstva: prašnjavi papiri, dječja odjeća i, što je najvažnije, crno-bijela fotografija mlade žene s blagim crtama lica i osmijehom. Na poleđini je pisalo: „Za mog sina, Aleksu. Ako ikada poželiš da znaš istinu – mama Ena.“ Ova rečenica je promijenila sve; Amar je prvi put saznao da se možda ne zove onako kako je mislio cijelog svog života.
Uveče, ostavio je fotografiju na stolu. Kada je Samir ušao u sobu, Amar je znao da više nema povratka. S drhtavim glasom je upitao: „Ko je ona? I zašto na slici piše da sam Aleksa?“ Ovaj trenutak je označio početak otkrivanja dubokih tajni koje su se skrivale u porodici. Samir je, nakon godina ćutanja, konačno progovorio o prošlosti. Rekao je Amar da je majka bila Srpkinja po imenu Ena, koja je voljela njega i njegovog oca, ali je napustila porodicu pod pritiskom okoline.
Amar je bio u šoku. „Promijenio si mi ime, vjeru, identitet… Zašto?“ vikao je, osjećajući se izdanim. Samir je objasnio da je to učinio da bi ga zaštitio od bola, od dvije strane koje su ga cepale. U danima koji su uslijedili, Amar je tragao za odgovorima po Sarajevu, obilazio crkve i džamije, istražujući svoju prošlost. Ubrzo je saznao da se njegova majka preselila u Novi Sad i da je postala učiteljica nemačkog jezika.
Odlučio je da joj pošalje poruku, pitajući je: „Zovem se Amar. Rođen sam kao Aleksa. Da li ti to nešto znači?“ Dva dana kasnije, stigao je odgovor: „Jesam. I čitam ovo kroz suze. Bila sam kukavica. I da – svakog dana si mi nedostajao.“ Ova izjava otvorila je vrata za susret koji će promijeniti oboje. Kada su se sreli u kafiću pored Dunava, Ena je imala isti osmijeh s fotografije, ali sada su se na njenom licu vidjeli tragovi vremena i borbe.
Amar je slušao njenu priču o tome kako je bila mlada, uplašena i razapeta između ljubavi i porodičnih očekivanja. „Nisam znala kako da budem majka. Pobegla sam jer sam mislila da te gubim manje ako te ostavim.“ Amar joj nije mogao reći da joj sve oprašta, ali je iskreno priznao: „Ne mrzim te. Samo ne znam ko sam.“ Ovaj susret im je oboma omogućio da započnu proces isceljenja i razumevanja.
Vrativši se kući, Amar je pronašao Samira koji ga je čekao. „Jesi je našao?“ pitao je. Amar je odgovorio: „Jesam. I razgovarali smo. I dalje te volim. Ali nikada ti neću oprostiti što si me napravio nekim drugim.“ U tom trenutku, Samir ga je prvi put zagrlio i obojica su zaplakali, shvatajući težinu onoga što su prošli.
Danas, Amar – ili Aleksa – živi između dva identiteta. Slavi i Bajram i Božić, piše eseje o oprostu, vjeri i pripadanju. Njegov put je težak, ali on ga prihvata sa hrabrošću. Na groblju polaže cvijeće na dva spomenika – muslimanskom i pravoslavnom dedi, pokazujući time da je u stanju da pomiri dva svijeta. U pasošu piše Amar, ali svoje zapise potpisuje kao A. Sehić, jer za njega to jedno slovo obuhvata sve što jeste.
Kako sam često govori: „Istina nikada nije jednostavna. Ali je jedina koja oslobađa.“ Ova priča nije samo priča o identitetu, već i o hrabrosti da se suočimo sa vlastitim demonima, o potrazi za istinom i o ljubavi koja može da prevaziđe sve prepreke.
