Izazovi i stvarnost hrvatskih radnika u Njemačkoj
U posljednjim godinama, sve više pojedinaca iz Hrvatske i drugih dijelova Balkana odlučuje se na odlazak u inozemstvo u potrazi za boljim životnim uvjetima. Njemačka, kao jedna od najjačih ekonomija u Evropi, predstavlja primamljivo odredište za mnoge. Ova priča donosi svjedočanstvo Branka Pašičeka, koji je proživeo dvadeset godina u Njemačkoj, suočavajući se s izazovima koji dolaze sa životom i radom u stranoj zemlji.
Branko Pašiček započeo je svoju karijeru u Njemačkoj kao zavarivač, a vremenom je napredovao do pozicije voditelja gradilišta. Tokom svoje karijere, odrađivao je između 250 i 300 sati rada mjesečno, što ukazuje na to koliko su radnici često preopterećeni poslom, a njegova mjesečna primanja iznosila su oko 2000 eura. Iako su to bile pristojne plaće u poređenju s onima u Hrvatskoj, Branko se često osjećao umorno i iscrpljeno zbog dugih radnih sati. Ovo su bili trenuci kada se činio sretnim zbog mogućnosti koje mu je Njemačka pružila, no njegov put nije bio bez prepreka.
Naime, kada se približio trenutku odlaska u mirovinu, Branko je bio duboko iznenađen kada je saznao da će njegova mirovina iznositi samo 250 eura, unatoč tome što je proveo 40 godina radeći i doprinoseći raznim socijalnim fondovima. Ovo otkriće ga natjeralo na razmišljanje o svojoj karijeri i načinu na koji su poslodavci postupali prema radnicima poput njega. Kao zaposlenik u hrvatskoj firmi, nazivao se “ustupljenim radnikom”, što je podrazumijevalo da su ga poslali raditi u Njemačku na ograničeno vrijeme. Ovaj status ga je često ostavljao u nesigurnosti, jer nije imao jednake privilegije kao njemački radnici.
“Nisam mogao vjerovati kada sam vidio iznos. Mislio sam da ću imati mirovinu između 500 i 700 eura, ali ovo što sam dobio je više nego razočaravajuće,” kaže Branko. Njegovo iskustvo nije jedinstveno; mnogi hrvatski radnici nalaze se u sličnoj situaciji. Prema dostupnim informacijama, broj onih koji su radili u inozemstvu a imaju slične probleme raste iz dana u dan. Ova situacija ukazuje na sve veći problem koji se tiče zaštite prava radnika, ali i na potrebu za boljim zakonodavstvom koje će spriječiti zloupotrebu.
Još jedan ključan aspekt ove priče je način na koji su mnogi radnici u Njemačkoj zaboravili na svoja prava. Branko je radio više od 24 mjeseca, što je više od uobičajenog roka za koji se radnici upuštaju u posao u stranoj zemlji. Često završe u situacijama gdje su njihova prava zanemarena, a poslodavci ne ispunjavaju svoje zakonske obveze. Zbog toga je važno educirati radnike o njihovim pravima i mogućnostima koje imaju. Ponekad, radnici nisu ni svjesni svojih prava, što može dovesti do toga da se ne bore za ono što im pripada. U mnogim slučajevima, oni nisu informirani o mogućim pravnim resursima ili sindikatima koji bi im mogli pružiti podršku.
Kako bi se suočili s ovim izazovima, sindikati u Hrvatskoj, poput Saveza samostalnih sindikata Hrvatske, rade na osnivanju savjetovališta koja bi pružila podršku radnicima. Ana Milićević Pezelj, izvršna tajnica za društveni dijalog, napominje da je osposobljavanje radnika ključno kako bi znali svoja prava i zaštitili se od potencijalnih nepravdi. Ona ističe da su raniji sustavi često favorizovali poslodavce, ostavljajući radnike u nepovoljnom položaju. Zbog toga je važno organizirati edukacije i obuke koje će radnicima omogućiti da prepoznaju situacije u kojima su im prava ugrožena i da znaju na koji način se boriti protiv toga.
Statistike pokazuju da je većina hrvatskih radnika koja radi u inozemstvu koncentrisana u Njemačkoj, Austriji i Sloveniji. U 2014. godini, Hrvatska je poslala više od 27.500 radnika u inozemstvo, dok je 4.500 radnika došlo u Hrvatsku iz drugih zemalja. Ovi trendovi pokazuju koliko je važno radnicima omogućiti jasnu komunikaciju s njihovim poslodavcima i državnim institucijama. U tom kontekstu, važno je naglasiti i multiplikativni efekat ovog fenomena – odlazak radne snage može značajno uticati na ekonomiju zemlje iz koje odlaze, ali i na ekonomiju zemlje u koju dolaze.
Osim ekonomskih izazova, radnici se suočavaju i s kulturološkim i socijalnim barijerama. Mnogi od njih teško se prilagođavaju novim životnim uvjetima, a osjećaj izolacije dodatno pogoršava situaciju. Uključivanje u lokalne zajednice i jačanje socijalnih veza može značajno olakšati proces integracije. Radnici koji se aktivno uključuju u društvene aktivnosti često se lakše prilagođavaju i pronalaze nove mogućnosti za rad. Na primjer, mnogi radnici iz Hrvatske su se pridružili lokalnim sportskim klubovima ili kulturnim udrugama, što im pomaže da steknu nova prijateljstva, ali i da se dodatno usavrše u svom području rada.
Na kraju, važno je napomenuti da je situacija koja se dogodila Branku Pašičeku samo jedan od mnogih primjera koji ilustriraju izazove s kojima se suočavaju hrvatski radnici u inozemstvu. Ova priča predstavlja potrebu za reformom u zakonodavstvu koje se odnosi na radnike i njihova prava. Sve veći broj radnika zahtijeva transparentnost i pravedne prakse koje će osigurati njihovu sigurnost i dobrobit. Ovaj proces može značiti promjene na razini vlade, ali i unutar samih firmi, kako bi se stvorilo okruženje koje će cijeniti rad i trud svakog radnika.
