Moja svekrva me svakoga dana pitala da joj pomognem u sređivanju poruka na mobilnom telefonu. Brisala bih joj ono što joj smeta ili bi joj pomogla oko nekih sitnica koje nije znala sama uraditi.
U početku mi je sve djelovalo nevino i simpatično. Osjećala sam neku toplinu svaki put kada bi me svekrva zamolila da joj pomognem s telefonom. Bila sam uvjerena da je to samo još jedan mali znak povjerenja između nas dvije. Međutim, nisam mogla ni naslutiti da će taj mali zadatak otvoriti vrata u svijet sumnji i pitanja, svijet u kojem će moj unutrašnji mir biti poljuljan danima.
Jednog popodneva, dok sam brisala nepotrebne poruke iz njenog telefona, pogled mi je zastao na jednom imenu. Gotovo identično kao ime mog muža – razlikovalo se tek u jednom broju. Srce mi je počelo lupati kao da želi iskočiti. Nisam mogla vjerovati da je to obična slučajnost. Ruke su mi se tresle dok sam otvarala poruku, svjesna da možda ulazim u nešto što nikada neću moći izbrisati iz sjećanja.
U poruci je pisalo: „Dobar dan, u gradu sam sada. Mama mi je proslijedila broj pa možemo da pričamo uz kafu ako te to zanima.“
U tom trenutku vrijeme je za mene stalo. Misli su mi bile pomiješane – nevjerica, strah, ljutnja. Ko je taj čovjek? Zašto mu je moja svekrva dala broj? A najgore od svega – zašto se u poruci jasno naglašava da je broj trebao pripasti mom mužu?
Otvorila sam i njen odgovor, nadajući se objašnjenju. Stajalo je: „Pogriješila sam, dala sam ti svoj broj umjesto njegovog. Ali molim te, suzdrži se od spominjanja da sam ti ga dala da bi s njim razgovarao…“
U meni se odjednom probudio osjećaj hladnoće. Nije to bila samo slučajna greška, barem ne za mene. Bilo je to priznanje koje je zvučalo kao opravdanje, a svako opravdanje u sebi nosi barem dio istine koju bi najradije sakrilo.
Od tada su se u mojoj glavi rojila pitanja:
- Da li je moj muž svjestan da njegova majka daje njegov broj nekome drugom?
- Da li postoji neka tajna veza ili razgovor koji treba ostati skriven?
- Da li je sve ovo tek nespretna zabuna ili početak otkrivanja istine koju niko ne želi izgovoriti naglas?
Željela sam odmah otrčati do muža i suočiti ga s porukom. Ipak, nešto me sputavalo. Strah da ću možda uništiti ono malo povjerenja što nas drži zajedno, strah da ću, ako mu pokažem šta sam pročitala, zapravo ubrzati trenutak u kojem će se sve raspasti.
Moja svekrva je, naravno, sve prešutjela. Preda mnom je i dalje bila ista žena, nasmijana i mila, koja me moli da joj očistim telefon ili podesim aplikacije. Ali u njenim očima tražila sam tragove. U svakom pogledu, u svakom slučajnom dodiru dok mi pruža uređaj, osjećala sam sjenku pitanja: da li zna da sam pročitala poruku? Da li samo čeka da ja prva progovorim?
Moj život se tada pretvorio u tiho iščekivanje. Dani su prolazili, a ja sam čekala – čekala da se nešto razotkrije, da neko progovori, da mi muž sam kaže istinu. Možda je sve samo nevina zabuna, ali možda i početak priče u kojoj ću ja biti posljednja koja će saznati šta se dešava iza mojih leđa.
Nadu i strah nosim u sebi u isto vrijeme.
- Nadam se da će istina, kakva god bila, izaći na vidjelo.
- Strahujem da će ono što slutim biti mnogo teže prihvatiti od onoga što želim čuti.
- Svaki njegov pogled sada mjerim, svaku njegovu riječ analiziram.
- Ponekad se pitam da li već zna da sumnjam.
Od tada, moj brak nije isti. Zidovi povjerenja koje smo godinama gradili sada su puni pukotina. Nisam željela da sumnje postanu moj svakodnevni saputnik, ali jednom kada se pojave, teško ih je ušutkati.
Svekrva i dalje igra ulogu brižne majke i žene koja se oslanja na moju pomoć, ali iza tog osmijeha krije se priča koju još ne znam. A ja stojim između dva svijeta – svijeta u kojem vjerujem u nevinost i slučajnost, i svijeta u kojem me tiha poruka vodi do nečega što bi moglo promijeniti moj život.
Na kraju, ostaje pitanje koje me razdire: da li sam spremna saznati istinu, ma kakva ona bila? Jer ponekad ono što slutimo može biti bolnije od svake stvarne riječi.
