Odsustvo prisutnosti: Priča jednog taksiste
Jedne kišne večeri, dok sam radio kao taksista, u moj automobil je ušao muškarac srednjih godina, otprilike u svojim četrdesetima. Na prvi pogled, njegov izgled i ponašanje odavali su dojam nervoze i stresa. Pogled mu je bio prikovan za mobilni telefon, prsti su mu neumorno prelijetali preko ekrana, kao da je bio potpuno odsutan iz stvarnosti koja ga okružuje. Njegove misli očito nisu bile prisutne u automobilu, već u nekom drugom svijetu, ispunjenom porukama i obavezama koje su zahtijevale njegovu punu pažnju. Ova scena nije bila neobična za mene, ali na ovaj način me je još jednom podsjetila na način na koji tehnologija oblikuje naše živote.
Pokušao sam započeti vožnju na uobičajen način. Pristojno sam ga upitao kuda želi ići, misleći da će možda odgovoriti s osmijehom ili bar s malo entuzijazma. Međutim, njegovo ponašanje bilo je suprotno. Bez da je podigao pogled, odgovorio je pomalo grubo: „U tri lijepe!”. Njegov ton bio je sarkastičan, a ja sam se na trenutak zbunio. Nije mi bilo jasno da li se šali, ili je jednostavno imao loš dan. U svojoj nelagodi, iz mene je izletjelo pitanje: „A gdje je to?”, koje sam izgovorio bez razmišljanja. Ova situacija me natjerala da razmislim o tome koliko često zaboravljamo na važnost međuljudske komunikacije, čak i u najobičnijim situacijama.
Došlo je do kratkog mukla trenutka. On je i dalje bio fokusiran na ekran svog telefona, kao da nije čuo moju radoznalost. Nakon nekoliko sekundi, mirno i ozbiljno je rekao: „Na Konjarniku.”. Njegov ton bio je smiren, ali i dalje bez pokretanja pažnje ka meni ili okolini. Osjetio sam neku čudnu kombinaciju opreza i nervoze, misleći da bi bilo najbolje da ga se riješim što prije, pa makar i bez plaćanja. Nije mi djelovao opasno, ali hladnoća njegovog stava i odsutnost volje za razgovorom stvorili su napetost u automobilu. U tom trenutku, razmišljao sam o tome koliko nam je ponekad teško povezati se s drugima, čak i kada smo fizički blizu. Njegov fokus je bio isključivo na digitalnom svijetu, dok je stvarnost prolazila pored njega.
Tokom cijele vožnje, nije rekao ni jednu riječ. Njegov pogled bio je uprt u ekran, a ja sam se pitao da li je uopšte svjestan kuda idemo. Mislio sam kako je možda uronjen u hitnu prepisku ili jednostavno u svijet koji se dešava isključivo unutar njegovog telefona. Nije ni pogledao kroz prozor da bi pratio put. Atmosfera u automobilu bila je gotovo opresivna, a ja sam se osjećao kao da vozim nekog duha, potpuno odsutnog iz stvarnosti. Ponekad sam se zapitao koliko nas tehnologija može odvojiti od stvarnosti, koliko često zaboravljamo da uživamo u svijetu oko nas, jer smo previše zauzeti ekranima koji nam nude lažnu intimnost.
Kada smo stigli na jedan dio Konjarnika, pretpostavljajući da bi to mogao biti njegov cilj, obratio sam mu se tihim glasom: „Stigli smo.”. Njegov odgovor bio je klimanje glavom i mirno izgovaranje: „U redu je.” U tom trenutku, pružio mi je novčanicu i bez oklijevanja otvorio vrata. Ni jednom nije podigao pogled da vidi gdje se nalazi; jednostavno je izašao i krenuo uz ulicu, dok mu je pogled ostao prikovan za ekran. Hodao je polako, kao da je sve oko njega bilo nevažno. Ovaj trenutak bio je simboličan za mnoge ljude u današnjem društvu – često hodamo kroz živote bez da obraćamo pažnju na ljude i stvari koje nas okružuju.
Kada sam ostao sam u automobilu, pogledao sam novac koji mi je ostavio. Iznenada, shvatio sam da je to bilo 20 eura, što u dinarskoj vrijednosti iznosi oko 2400 dinara. Cijela vožnja koštala je samo 800 dinara. Pomislio sam da je možda pogriješio, ali njegovo ponašanje govorilo je da mu vjerovatno nije ni bitno. Mješavina iznenađenja i zbunjenosti preplavila me je dok sam razmišljao o tome kako je moguće da neko može biti toliko odsutan, a opet tako velikodušan. Ponekad se čini da su ljudi spremni pokazati svoju generoznost, čak i kada su u vlastitom svijetu, a to me podsjetilo na to koliko su složeni ljudski odnosi i emocije.
Razmišljajući o situaciji, shvatio sam koliko nas tehnologija i svakodnevne brige mogu odvojiti od stvarnog svijeta. Čovjek koji je bio u mom automobilu nije vidio ni mene, ni put kojim smo išli, ni mjesto na koje je stigao. Njegovi problemi i misli bile su važnije od fizičkog prostora koji je zauzimao. Taj trenutak me natjerao da razmišljam o tome kako smo često preokupirani vlastitim brigama da zaboravljamo cijeniti ono što se dešava oko nas. U današnje vrijeme, kada su svi stalno dostupni putem društvenih mreža i mobilnih telefona, postavlja se pitanje: da li smo zaista prisutni kada smo sa drugim ljudima ili smo samo fizički tu, dok su naši umovi negdje drugdje?
Kada sam odlagao novac u novčanik, osjećao sam blagu ironiju situacije – čovjek koji je naizgled hladan i zatvoren, na kraju je ostavio velikodušnu napojnicu. Bez riječi, bez osmijeha, bez ikakvog znaka da je to učinio namjerno. Možda je to bio njegov način da se ispriča za svoj prvobitni grub ton, ili je možda jednostavno bio previše uronjen u svoje misli da bi obraćao pažnju na sve ostalo. Ova situacija me primorala da preispitam vlastite reakcije na ljude u svakodnevnom životu – koliko često zaboravljamo da su ljudi sa kojima se susrećemo nositelji svojih priča i problema, baš kao što smo i mi?
Vožnja se završila brzo, ali ostavila je za sobom osjećaj da sam svjedočio nečemu rijetkom – spoju potpune nezainteresovanosti za svijet oko sebe i istovremenoj spremnosti da se drugome pruži više nego što se očekuje. Čovjek koji je bio potpuno odsutan od stvarnosti, na kraju je ostavio priču koju ću pamtiti i prepričavati godinama. Taj trenutak me podsjetio koliko je važno biti prisutan u trenutku i cijeniti ljude koji nas okružuju. U vremenu kada svi trčimo za obavezama i tehnologijom, možda bismo trebali stati na trenutak, pogledati jedni druge i zapitati se šta je to što zaista želimo postići u ovom svijetu, gdje je istinska povezanost postala rijetkost.
